Ostvareno je poboljšanje sustava kontrole za ekološke proizvode, ali i dalje postoje određeni izazovi

Sažetak

Glavni su ciljevi okvira za ekološku proizvodnju na razini EU‑a poboljšati zaštitu interesa potrošača, zajamčiti pošteno tržišno natjecanje među proizvođačima i olakšati slobodno kretanje ekoloških proizvoda u EU‑u. Sustav kontrole za ekološke proizvode utvrđen je uredbama EU‑a. Tim se sustavom potrošačima nastoji pružiti povjerenje u to da se na ekološke proizvode koje kupuju duž čitavog opskrbnog lanca primjenjuju određena pravila EU‑a ili ekvivalentna pravila. To bi se trebalo odnositi na sve proizvode, neovisno o tome proizvode li se u EU‑u ili se uvoze.

Europski revizorski sud (Sud) objavio je u lipnju 2012. tematsko izvješće br. 9/2012 o sustavu kontrole kojim se nadziru proizvodnja, prerada, distribucija i uvoz ekoloških proizvoda. Sud je, kako bi procijenio je li Komisija ispravila nedostatke utvrđene u njegovu izvješću, proveo reviziju u svrhu praćenja poduzetih mjera. Osim toga, Sud je opsežnije obradio pitanje uvoznih režima za ekološke proizvode. Sud je utvrdio da je sustav kontrole poboljšan i da su preporuke Suda nakon dovršetka prethodne revizije općenito provedene, ali i da i dalje postoje neki izazovi.

U pogledu ekoloških proizvoda koji se proizvode u EU‑u, koji čine najveći dio ukupne potrošnje tih proizvoda u EU‑u, Komisija i države članice uklonile su mnoge nedostatke utvrđene u prethodnom izvješću Suda. Nakon izvješća Suda iz 2012. godine Komisija je nastavila s revizijskim posjetima državama članicama te je otada posjetila većinu njih. Nadležna tijela država članica u kojima je Sud proveo reviziju poduzela su mjere za poboljšanje svojih sustava kontrole. U pogledu nedostataka koji su posljednji put uočeni, neka su ih nadležna tijela ispravila izmjenama pravnog okvira, a druga poboljšanom koordinacijom s akreditacijskim tijelima ili boljim smjernicama za nadzor nad kontrolnim ustanovama. Međutim, Sud je utvrdio niz nedostataka povezanih s prethodnim nalazima. Sud je također utvrdio da primjena izvršnih mjera još nije usklađena na razini cijelog EU‑a te da je izvješćivanje u državama članicama ponekad bilo sporo i nepotpuno.

Manji dio ekološki uzgojene hrane koja se konzumira u EU‑u dolazi iz uvoza. Ekvivalentne kontrolne ustanove koje djeluju u trećim zemljama certificiraju više od 80 % ekoloških proizvoda koji se uvoze u EU. Ostatak se uvozi iz ograničenog broja trećih zemalja za koje se smatra da imaju ekvivalentne standarde. Od 2012. godine Komisija je provela reviziju za većinu ekvivalentnih trećih zemalja. Komisija je također počela posjećivati ekvivalentne kontrolne ustanove te je ispitala njihove aktivnosti na terenu u trećim zemljama. Dosad je obavljena revizija sustava koji se primjenjuju na otprilike trećinu uvoznih proizvoda koje certificiraju ekvivalentne kontrolne ustanove.

Sud je utvrdio da je Komisija u pogledu nadzora nad uvozom ekoloških proizvoda tek počela istraživati moguću sinergiju s nadležnim tijelima drugih bitnih uvoznih tržišta za takve proizvode i radom akreditacijskih tijela. U pogledu sustava kontrole uvoza, u slučajevima u kojima Komisija utvrdi probleme, postupak ispravljanja stanja može biti težak i dugotrajan, no uvedena su nova pravila kako bi provedba izvršnih mjera postala brža i djelotvornija. Na razini država članica, utvrđeno je da postoje nedostatci u provjerama dolaznih pošiljaka i da su provjere uvoznika koje provode kontrolne ustanove i dalje nepotpune.

Sud je ponovno proveo provjeru sljedivosti, slijedeći papirnati trag od trgovca unatrag do proizvođača. Rezultati pokazuju poboljšanje u odnosu na prethodnu reviziju, posebno u EU‑u. Međutim, nije bilo moguće za sve proizvode pratiti trag unatrag do poljoprivrednog proizvođača.

Sud iznosi preporuke za uklanjanje preostalih nedostataka koje je utvrdio u državama članicama u pogledu proizvoda EU‑a, za poboljšanje nadzora nad uvoznim ekološkim proizvodima boljom suradnjom te za provedbu cjelovitijih provjera sljedivosti.

Uvod

Sud je u lipnju 2012. godine objavio tematsko izvješće br. 9/2012 o sustavu kontrole kojim se nadziru proizvodnja, prerada, distribucija i uvoz ekoloških proizvoda. Sud je, kako bi procijenio je li Komisija ispravila nedostatke utvrđene u tom izvješću, proveo reviziju u svrhu praćenja, opsežnije obuhvativši uvozne režime za ekološke proizvode.

„Ekološka proizvodnja sveobuhvatan je sustav upravljanja poljoprivrednim gospodarstvima i proizvodnjom hrane u kojem su ujedinjeni najbolja praksa u pogledu okoliša i klime, visoka razina bioraznolikosti, očuvanje prirodnih resursa te primjena visokih standarda za dobrobit životinja i visokih proizvodnih standarda koji su u skladu s potražnjom sve većeg broja potrošača za proizvodima proizvedenima uz primjenu prirodnih tvari i procesa.”¹ Ekološki proizvodi uključuju prerađenu ili neprerađenu hranu, pića te hranu za životinje i sjeme. Sektor ekološke proizvodnje obuhvaća proizvođače u sektoru poljoprivrede i akvakulture i njihove dobavljače te proizvođače hrane i distributere.

Godine 1991. Uredbom Vijeća uveden je okvir za ekološku proizvodnju na razini EU‑a, zajedno sa sustavom kontrole i certificiranja². Prije toga, ekološka proizvodnja u EU‑u bila je definirana u okviru nekoliko standarda koje su izdale udruge za ekološku proizvodnju u različitim državama članicama. Glavni ciljevi okvira na razini EU‑a bili su poboljšati zaštitu interesa potrošača, zajamčiti pošteno tržišno natjecanje među proizvođačima i olakšati slobodno kretanje ekoloških proizvoda u EU‑u.

Ne postoji znanstveno ispitivanje kojim se utvrđuje je li određeni proizvod ekološki. „Održavanje i opravdavanje povjerenja potrošača u proizvode koji su označeni kao ekološki”³ ovisi o mogućnosti sustava kontrole i certificiranja da smanji vjerojatnost od toga da se gospodarski subjekti ne pridržavaju relevantnih standarda.

Sustavi kontrole za ekološke proizvode u EU‑u

Znak EU‑a (vidi sliku 1.) ukazuje na to da je proizvod proizveden u skladu s mjerodavnim standardima EU‑a, podložno sustavu kontrole i certificiranja. Za prerađene proizvode, to znači da je najmanje 95 % poljoprivrednih sastojaka ekološkog podrijetla. Uz novi ekološki znak EU‑a navode se identifikacijska oznaka kontrolne ustanove te izjava o tome jesu li poljoprivredne sirovine od kojih se proizvod sastoji uzgojene u EU‑u ili izvan EU‑a (ili i u EU‑u i izvan njega).

Izvor: Uredba Komisije (EU) br. 271/2010 od 24. ožujka 2010.

Pojedinačni gospodarski subjekti u raznim fazama opskrbnog lanca imaju uspostavljene vlastite postupke za ekološke proizvode, sve od jednostavnih provjera do vrlo složenih procesa. To su temeljni elementi kojima se jamči da su proizvodi koji se naposljetku označavaju znakom ekološke proizvodnje EU‑a stvarno sukladni sa standardima.

EU je uspostavio sustav kontrole koji uključuje ustanove koje provode provjere pojedinih gospodarskih subjekata. Te provjere uključuju fizičke inspekcijske preglede prostorija za proizvodnju ili preradu, provjeru pisanih izvješća i uzorkovanje konačnih proizvoda, dobivenih proizvoda te lišća ili tla kako bi se ispitalo upotrebljavaju li se neodobrene tvari. Te su kontrolne ustanove središnji element svih sustava kontrole i certificiranja u području ekološke proizvodnje. Gospodarski subjekti plaćaju certifikate koje izdaju kontrolne ustanove.

Za proizvode koji se proizvode u EU‑u, u odnosu na uvozne proizvode, primjenjuju se drugačiji sustavi kontrole. Komisija ima središnju ulogu u svim tim sustavima jer nadzire sustave kontrole država članica, kao i sudionike uključene u različite uvozne režime.

Sustav kontrole za proizvode koji se proizvode u EU‑u

Države članice EU‑a mogu uspostaviti privatni ili javni sustav kontrole i certificiranja ili mješoviti, javno‑privatni sustav. Većina država članica odobrila je privatne kontrolne ustanove. Pet država članica imenovalo je javne kontrolne ustanove, koje se u zakonodavstvu nazivaju „kontrolna tijela”, a dvije su države članice odabrale mješoviti sustav. U EU‑u je odobreno oko 250 kontrolnih ustanova i javnih kontrolnih tijela⁴. U ovom se izvješću sva ta tijela nazivaju „kontrolne ustanove”.

Države članice moraju odrediti jedno ili više nadležnih tijela koja su odgovorna za odobravanje kontrolnih ustanova i nadzor nad njima te po potrebi primjenu niza izvršnih mjera (uključujući sankcije).

Privatne kontrolne ustanove moraju biti akreditirane u skladu s najnovijom verzijom norme ISO IEC 17 065:2012. Provjere koje provode akreditacijska tijela odnose se na tehničku sposobnost, neovisnost, nepristranost i profesionalni integritet kontrolnih ustanova. Javna kontrolna tijela nije potrebno akreditirati (vidi sliku 2. za shematski prikaz).

Izvor: Sud.

Sustav kontrole za proizvode koji se uvoze u EU

Ekvivalentne treće zemlje

Nekoliko je trećih zemalja za koje je EU priznao da imaju ekvivalentna pravila i sustave kontrole u području ekološke proizvodnje. Nadležna tijela u ekvivalentnim trećim zemljama imaju odgovornost jamčiti da se proizvodnja ekoloških proizvoda i provjera gospodarskih subjekata provode u skladu s njihovim standardima. Komisija ima pravo provoditi službene kontrole kako bi provjerila podudaraju li se zakonodavstvo i sustavi trećih zemalja s pravilima EU‑a.

Ekvivalentne kontrolne ustanove

Proizvodi koji su uvoze iz zemalja koje nisu ekvivalentne treće zemlje i zemlje članice EFTA‑e⁵ moraju biti proizvedeni i provjereni u skladu sa standardima koji su ekvivalentni pravilima EU‑a. U tu svrhu Komisija odobrava privatne kontrolne ustanove ili javna kontrolna tijela koja certificiraju gospodarske subjekte koji se bave ekološkom proizvodnjom izvan EU‑a. U ovom se izvješću ta tijela nazivaju „ekvivalentne kontrolne ustanove”.

U pogledu ekvivalentnih kontrolnih ustanova, Komisija djeluje kao nadležno tijelo, što znači da nije odgovorna samo za odobravanje tih kontrolnih ustanova nego i za njihov nadzor te, ako je potrebno, za obustavu odobrenja. Komisija nadzire te kontrolne ustanove tako što pregledava njihova godišnja izvješća i izvješća o procjeni koja izdaje njihovo akreditacijsko tijelo. Isto tako, Komisija može provesti revizijske posjete kako bi ispitala rad kontrolnih ustanova.

Brzorastuće tržište

Sektor ekoloških proizvoda u EU‑u posljednjih se godina brzo razvija u pogledu zahvaćenih poljoprivrednih površina, broja gospodarskih subjekata i njihova udjela na tržištu. Ukupna poljoprivredna površina koja se upotrebljava za ekološku poljoprivredu u EU‑u povećala se s 9,1 milijuna hektara u 2010. na 12 milijuna hektara u 2016. godini, što je povećanje od 33 %. U 2016. godini udio poljoprivredne površine EU‑a namijenjene ekološkoj proizvodnji iznosio je 6,7 %. U istom razdoblju, prodaja ekoloških proizvoda na malo porasla je s 18,1 milijardu eura na 30,7 milijardi eura, što je povećanje od 69 %⁶ (vidi sliku 3.).

Izvor: istraživanja FiBL‑AMI (2006. – 2018.): Institut za istraživanje ekološke poljoprivrede (FiBL), Frick, Švicarska.

Ne postoje objedinjeni statistički podatci o ekološkim proizvodima koji se uvoze iz zemalja izvan EU‑a. Dio država članica dostavlja podatke o tržišnom udjelu uvoznih ekoloških proizvoda. Na primjer, u 2017. godini Francuska je, kao drugo najveće tržište EU‑a, uvezla oko 15 % svih konzumiranih ekoloških proizvoda iz zemalja izvan EU‑a⁷.

Rastuća globalna trgovina ekološkim proizvodima uključuje prijevoz na duge udaljenosti, kako domaće proizvedene tako i uvozne hrane. Pojam „ekološki” nije sinonim za „lokalno”, iako nova uredba o ekološkoj proizvodnji uključuje cilj da se „potiču kratki distribucijski kanali i lokalna proizvodnja”⁸.

Cijene koje potrošači plaćaju za ekološke proizvode više su od cijena konvencionalnih proizvoda, čak znatno više u nekim slučajevima. Na razliku u cijeni utječu potražnja potrošača i razlike u troškovima prerade i distribucije. Zabilježene cjenovne premije znatno se razlikuju u različitim studijama i za različite prehrambene proizvode te samo dio cjenovne premije pogoduje proizvođačima.

Financijska potpora za ekološku proizvodnju u EU‑u

Ekološki poljoprivrednici u EU‑u mogu dobiti posebnu financijsku potporu u okviru politike ruralnog razvoja EU‑a. Time se nadopunjuje potpora koja se isplaćuje svim poljoprivrednicima u EU‑u (posebno u okviru programa osnovnih plaćanja / programa jedinstvenih plaćanja po površini i plaćanja za ekologizaciju – za koje ekološki poljoprivrednici automatski ispunjavaju uvjete). Posebna isplata sredstava ekološkim poljoprivrednicima spoj je potpore EU‑a i nacionalne potpore po hektaru i ona se razlikuje od države članice do države članice. U razdoblju od 2015. do 2018. godine subvencije EU‑a u prosjeku su iznosile 700 milijuna eura godišnje.

Pravni okvir EU‑a za ekološku proizvodnju

Uredbom Vijeća iz 2007. godine o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda⁹ uređen je trenutačni pravni okvir. Tom su uredbom obuhvaćene sve faze lanca opskrbe ekološkim proizvodima, kao što su proizvodnja u sektoru poljoprivrede i akvakulture, prerada hrane, distribucija i maloprodaja¹⁰. Detaljnija pravila utvrđena su u dvjema provedbenim uredbama¹¹.

Komisija je u ožujku 2014. godine predstavila novi Plan djelovanja EU‑a za ekološku proizvodnju i zakonodavni prijedlog o novom skupu ekoloških pravila. Nova uredba o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda¹² objavljena je u lipnju 2018. godine. Nova pravila primjenjivat će se od 1. siječnja 2021. godine. Dotad će Komisija, u suradnji s državama članicama i relevantnim dionicima, raditi na tome da dovrši i objavi delegirane akte i provedbene uredbe.

Osim što mora biti u skladu s posebnim zakonodavstvom o ekološkoj proizvodnji, ekološka hrana mora biti u skladu i s Općim propisima o hrani¹³. Ekološka proizvodnja obuhvaćena je područjem primjene Uredbe o službenim kontrolama¹⁴, koja je nedavno izmijenjena¹⁵. Većina članaka te nove uredbe primjenjivat će se od 14. prosinca 2019. godine.

Države članice EU‑a, Island i Norveška prate razine ostataka pesticida u uzorcima hrane te EFSA‑i (Europska agencija za sigurnost hrane) dostavljaju rezultate praćenja. U nedavnom izvješću¹⁶ koje je obuhvaćalo uzorke iz 2013., 2014. i 2015. godine zaključeno je da je ukupno 44 % konvencionalno proizvedenih uzoraka hrane sadržavalo jedan ili više mjerljivih ostataka, dok je u ekološkoj hrani učestalost uzoraka s mjerljivim ostacima pesticida bila sedam puta niža (6,5 % ekoloških uzoraka; vidi također odlomke 46. i 47.). Sud je nedavno objavio tematsko izvješće o politici EU‑a o sigurnosti hrane¹⁷ u kojemu je naglasak stavljen na kemijske opasnosti.

Opseg revizije i revizijski pristup

Komisija je na temelju rezultata prethodnog tematskog izvješća Suda objavljenog 2012. godine povećala vlastite procjene rizika povezanog sa sustavom kontrole za ekološke proizvode. Konkretno, Komisija je ocijenila da je rizik po ugled povezan sa sustavom kontrole za uvozne proizvode „kritičan”. U 2013. i 2014. godini postupno je smanjivala razinu rizika. Sud je, kako bi istražio je li Komisija ispravila utvrđene nedostatke i iznio preporuke prije nego što se u cijelosti definira novi regulatorni okvir (vidi odlomak 21.), odlučio provesti reviziju u svrhu praćenja poduzetih mjera, pri čemu je opsežnije obuhvatio uvozne režime za ekološke proizvode. U tom je kontekstu glavno pitanje u okviru revizije bilo: „Mogu li potrošači sada imati veće povjerenje u sustave kontrole za ekološke proizvode?”.

Kako bi dobio odgovor na to glavno pitanje, Sud je, kao prvo, nastojao utvrditi pružaju li sada sustavi kontrole za ekološke proizvode koji se proizvode u EU‑u potrošačima veće jamstvo. Sud je usmjerio pozornost na poboljšanja koja su Komisija i države članice uvele od 2012. godine. Sud se posebno osvrnuo na postupke kojima Komisija prati sustave kontrole država članica, nadzor država članica nad kontrolnim ustanovama i razmjenu informacija između različitih ustanova i tijela.

Kao drugo, Sud je nastojao utvrditi pružaju li sada sustavi kontrole za ekološke proizvode koji se uvoze u EU‑u potrošačima veće jamstvo. Sud je ispitao dva trenutačno primjenjivana uvozna režima za ekološke proizvode te postupke Komisije i način na koji Komisija provodi svoje nadzorne zadaće.

Kao treće, Sud je u svrhu praćenja svojega izvješća iz 2012. godine proveo provjeru sljedivosti ekološke hrane, čiji su rezultati prikazani u završnom odjeljku.

Revizija je provedena u razdoblju od prosinca 2017. do srpnja 2018. te su u okviru nje prikupljeni revizijski dokazi iz sljedećih izvora:

• pregleda dokumentacije i razgovora s osobljem dviju glavnih uprava Europske komisije: Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj (AGRI) i Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane (SANTE);
• pregleda dokumenata i videokonferencija s predstavnicima šest država članica koje je Sud posjetio za potrebe tematskog izvješća br. 9/2012: Njemačke (Sjeverna Rajna‑Vestfalija), Irske, Španjolske (Andaluzija), Francuske, Italije (Emilija i Romanja) i Ujedinjene Kraljevine (Engleska);
• posjeta dvjema državama članicama: Bugarskoj (u kojoj se broj ekoloških poljoprivrednika brzo povećao u posljednjih nekoliko godina) i Češkoj (koja ima veliku ukupnu površinu namijenjenu za ekološku proizvodnju);
• pregleda dokumenata o sustavu kontrole za ekološku proizvodnju u Norveškoj, u bliskoj suradnji s Nadzornim tijelom EFTA‑e¹⁸;
• sudjelovanja u dvama revizijskim posjetima kontrolnim ustanovama trećih zemalja koje djeluju u Meksiku i Ukrajini koje je proveo GU SANTE;
• savjetodavnih sastanaka o sustavu kontrole EU‑a za ekološku proizvodnju s relevantnim dionicima, uključujući Međunarodnu federaciju pokreta za ekološku poljoprivredu (IFOAM), Institut za istraživanje ekološke poljoprivrede (FiBL) i Europsko vijeće za izdavanje certifikata za ekološku proizvodnju (EOCC).
• pregleda relevantnih studija o temi revizije.

Opažanja

Nadzor nad sustavom kontrole za ekološke proizvode koji se proizvode u EU‑u poboljšao se

Nadzor nad sustavom kontrole za ekološke proizvode u EU‑u vrlo je važan jer se velika većina ekoloških proizvoda koji se konzumiraju u EU‑u proizvodi u EU‑u (vidi, na primjer, odlomak 16.). Sud je, s obzirom na preporuke koje je iznio u tematskom izvješću br. 9/2012, očekivao da će Komisija ojačati praćenje sustava kontrole država članica i da će nadležna tijela u državama članicama ojačati svoju nadzor nad kontrolnim ustanovama. To je uključivalo usklađivanje definicije vrsta nesukladnosti i odgovarajućih izvršnih mjera. U sljedećim odjeljcima Sud iznosi rezultate praćenja provedbe tih preporuka.

Komisijino praćenje sustava kontrole u državama članicama poboljšano je

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 preporučio da bi Komisija trebala ojačati praćenje sustava kontrole država članica poduzimanjem revizijskih posjeta te prikupljanjem i korištenjem potrebnih podataka i informacija (vidi također Prilog).

U vrijeme objave izvješća Suda 2012. godine Komisija od 2004. godine nije provela nijednu reviziju u vezi s ekološkom poljoprivredom u državama članicama. Nakon izvješća Suda Komisija je nastavila sa svojim revizijskim posjetima državama članicama. U razdoblju od 2012. do kraja 2018. godine GU SANTE proveo je 63 revizije u vezi s ekološkom poljoprivredom, od kojih je 28 provedeno u državama članicama EU‑a (vidi tablicu 1.)¹⁹. Godine 2015. Komisija (GU SANTE) je objavila pregledno izvješće o 14 revizija u državama članicama koje je dovršila do kraja 2014. godine²⁰.

Tablica 1. – Revizije u području ekološke poljoprivrede koje je GU SANTE proveo u državama članicama EU‑a u razdoblju od 2012. do 2018. godine (stanje od 10.12.2018.)

* revizijska izvješća još nisu dostupna.

Komisija je općenito utvrdila da su sustavi kontrole dobro organizirani u većini država članica, unatoč nekim nedostatcima u nadzoru nad kontrolnim ustanovama te na razini pojedinačnih inspekcijskih pregleda.

Sud je ispitao metodologiju i izvješća Komisije te njezine postupke praćenja poduzetih mjera. Sud je potvrdio da su se revizije odnosile na relevantne teme, da se postupak revizije odgovarajuće dokumentirao i da se provodilo praćenje revizijskih nalaza. Osim toga, Sud je proveo dva posjeta državama članicama, koje je Komisija provjerila 2014. i 2015. godine (Češka i Bugarska), i potvrdio relevantnost nalaza Komisije. Izvješća Komisije o reviziji objavljena su na internetskoj stranici GU‑a SANTE²¹.

Ako se zakonodavstvo EU‑a o ekološkoj proizvodnji ne primjenjuje na primjeren način, Komisija može državama članicama poslati dopis prije pokretanja postupka zbog povrede obveze (koji se naziva i „EU Pilot”) ili može pokrenuti postupak zbog povrede obveze. Postupci istrage „EU Pilot” koristan su alat za pokretanje dijaloga s državama članicama. Od 2012. godine Komisija je poslala 41 dopis prije pokretanja postupka zbog povrede obveze u 22 različite države članice²². Ti su postupci „EU Pilot” u prosjeku trajali devet mjeseci, no njima bi Komisija mogla izbjeći pokretanje dugotrajnijih postupaka zbog povrede obveze.

Komisija se na dobar način koristi sastancima Odbora za ekološku proizvodnju (COP), koji čine predstavnici država članica i koji se sastaje pet do sedam puta godišnje. Norveška, Švicarska i Island sudjeluju kao promatrači. Jedna od stalnih tema rasprave tijekom tih sastanaka jest praćenje mjera poduzetih u pogledu nepravilnosti i navoda o prijevarama. Naposljetku, Komisija je pokrenula inicijative o koordinaciji s nadležnim tijelima i kontrolnim ustanovama, tijelima za borbu protiv prijevara i organizacijama iz privatnog sektora te njihovu osposobljavanju.

U okviru nadzora država članica nad kontrolnim ustanovama riješeni su mnogi nedostatci

Postupci za odobravanje kontrolnih ustanova i nadzor nad njima

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 preporučio da bi nadležna tijela trebala primjenjivati odgovarajuće dokumentirane postupke za odobravanje kontrolnih ustanova i nadzor nad njima (vidi također Prilog). Sud je tijekom svoje revizije u svrhu praćenja poduzetih mjera utvrdio da se stanje poboljšalo od 2012. godine, iako i dalje postoje neki nedostatci.

Europska komisija je 2013. godine izmijenila Uredbu (EZ) br. 889/2008²³ tako da je odredila pravni okvir za nadležna tijela država članica, čime im je pomogla u ispunjavanju zahtjeva iz te preporuke. Na primjer, za nadležna je tijela detaljno određeno koje vrste nadzornih aktivnosti trebaju provoditi u pogledu kontrolnih ustanova te su ona obvezna organizirati godišnji inspekcijski pregled kontrolnih ustanova²⁴.

Nadležna tijela šest država članica u kojima je Sud proveo reviziju praćenja poduzela su mjere kako bi ispravila većinu nedostataka koji su posljednji put uočeni. Primjeri tih mjera jesu sljedeći:

• izmjene pravnog okvira (Njemačka, Španjolska i Italija),
• poboljšana koordinacija s akreditacijskim tijelima (Irska, Francuska, Ujedinjena Kraljevina i Njemačka),
• poboljšani postupci i smjernice za nadzor nad kontrolnim ustanovama (Irska, Španjolska, Francuska i Ujedinjena Kraljevina),
• nadležna tijela sada provjeravaju jesu li kontrolne ustanove uspostavile postupke analize rizika za svoje inspekcijske preglede gospodarskih subjekata i rotirajuća imenovanja inspektora.

Neke od tih izmjena bile su tek nedavno uvedene i trebat će određeno vrijeme da se u potpunosti provedu. Tijekom revizije Sud nije provjerio djelotvornost tih mjera na terenu.

Unatoč poboljšanjima, Sud je u tim državama članicama utvrdio niz nedostataka povezanih s prethodnim nalazima, uključujući sljedeće:

• u Italiji su dvije kontrolne ustanove koje je Sud provjerio provodile mnoge inspekcijske posjete krajem godine, u vrijeme kada je to manje učinkovito, barem u pogledu uzgajivača bilja;
• tijela država članica trebala bi na internetu objavljivati ažurirane popise gospodarskih subjekata i njihovih ekoloških certifikata²⁵. U Francuskoj neke kontrolne ustanove ne postavljaju te informacije na internet, čime se smanjuje transparentnost i usporavaju provjere sljedivosti;
• provjere nadležnog tijela u Španjolskoj (Andaluzija) nisu dovoljno dokumentirane.

Europska komisija je 2014. i 2015. godine provela revizije u Češkoj i Bugarskoj. Sud je također posjetio te dvije države članice i utvrdio da su one poduzele mjere za poboljšanje sustava kontrole. Međutim, Sud je utvrdio da u Bugarskoj i dalje postoje nedostatci u nadzoru nad kontrolnim ustanovama:

• nadležno tijelo nije utvrdilo da postoje neki nedostatci tijekom svojeg godišnjeg inspekcijskog pregleda (vidi detaljnije u odlomku 45. i okviru 1.);
• Za dvije posjećene kontrolne ustanove nije bilo dokaza da se odabir gospodarskih subjekata nad čijim je proizvodima trebalo obaviti ispitivanje radi utvrđivanja uporabe neodobrenih tvari temeljio na rizičnosti, kako je propisano Uredbom.

Nesukladnost na razini gospodarskih subjekta i odgovarajuće izvršne mjere

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 utvrdio da se sankcije za nesukladnost s pravilima o ekološkoj proizvodnji različito primjenjuju među državama članicama, unutar iste države članice, pa čak i unutar kontrolnih ustanova²⁶. Sud je preporučio promicanje njihova usklađivanja. Sud je tijekom revizije u svrhu praćenja poduzetih mjera utvrdio da je usklađenost znatno poboljšana unutar kontrolnih ustanova i država članica, ali ne i na razini EU‑a.

Od 2013. godine²⁷ nadležna tijela obvezna su izraditi katalog vrsta nesukladnosti i poslati ga kontrolnim ustanovama kako bi se mogao primjenjivati. Zakonom nije propisano da se mora izraditi usklađeni katalog izvršnih mjera (uključujući sankcije) na razini EU‑a, ali je Komisija nedavno počela s radom u tom smjeru u suradnji s državama članicama. Komisija je utvrdila najčešće vrste težih oblika nesukladnosti u sustavu kontrole u području ekološke proizvodnje i prikuplja informacije o izvršnim mjerama koje je potrebno poduzeti.

Svih osam država članica koje je Sud posjetio ili pratio tijekom ove revizije sada ima katalog vrsta nesukladnosti i odgovarajućih izvršnih mjera²⁸, što je koristan pomak k razjašnjavanju i usklađivanju.

Međutim, u Bugarskoj su potrebna daljnja pojašnjenja te je potrebno uspostaviti primjeren nadzor. Sud je ondje posjetio dvije kontrolne ustanove i utvrdio je da je jedna od njih odlučila ne primjenjivati određene izvršne mjere navedene u katalogu te da ni jedna ni druga ne primjenjuju odgovarajuću mjeru u slučaju prisutnosti neodobrenih tvari. Nadležno tijelo to nije prijavilo u okviru svojih nadzornih aktivnosti.

Ograničenja u uporabi kemikalija i drugih tvari²⁹ ključni su zahtjevi u okviru metoda ekološke proizvodnje. Kontrolne ustanove ili nadležna tijela mogu primjenjivati postupak ispitivanja ostataka radi otkrivanja prisutnosti neodobrenih tvari u konačnom proizvodu, ali i u lišću ili tlu. Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 napomenuo da u propisima EU‑a nije predviđen minimalan broj laboratorijskih ispitivanja koja provode kontrolne ustanove i da ne postoji usklađen pristup u pogledu mjera koje treba poduzeti ako se utvrdi prisutnost neodobrenih tvari.

Od 2013. godine u pravilima EU‑a definiran je minimalan broj uzoraka koje kontrolne ustanove trebaju uzeti i analizirati³⁰. U pogledu budućnosti, u novoj uredbi o ekološkoj proizvodnji³¹ od nadležnih tijela ili kontrolnih ustanova zahtijeva se da (1) provedu istragu radi utvrđivanja izvora i uzroka prisutnosti tih tvari i (2) privremeno zabrane dotične proizvode dok se čekaju rezultati istrage. Komisija bi do kraja 2024. godine trebala predstaviti izvješće u kojemu se analizira je li potrebno daljnje usklađivanje.

Razmjena informacija je poboljšana, ali mogla bi biti brža i sveobuhvatnija

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 zaključio da razmjena informacija unutar i između država članica te između država članica i Komisije još nije odgovarajuća (vidi također Prilog). Sud je preporučio da bi države članice trebale zajamčiti izravan protok svih relevantnih informacija o povredama obveze i nepravilnostima od kontrolnih ustanova do agencija za plaćanje i obrnuto. Nadalje, Sud je očekivao da će Komisija (1) odrediti oblik i rokove komunikacije o povredama obveze i nepravilnostima, (2) uvesti odgovarajuće mjere kojima bi se zajamčilo da države članice poštuju svoje obveze u pogledu izvješćivanja i (3) prilagoditi informacijski sustav predviđen za obavješćivanje o povredama i nepravilnostima.

Komisija i države članice poduzele su niz mjera za provedbu preporuke Suda:

• Europska komisija uvela je zahtjev³² u skladu s kojim su države članice obvezne obavješćivati agencije za plaćanje o rezultatima inspekcijskih pregleda u području ekološke proizvodnje. To je važno jer može utjecati na subvencije EU‑a za poljoprivrednike (vidi također odlomak 19.). Države članice / regije u kojima je Sud proveo reviziju praćenja i koje je posjetio tijekom ove revizije sada imaju uspostavljene sustave unakrsnog obavješćivanja, iako je u Francuskoj taj način komunikacije samo djelomično uveden.
• Europska komisija uvela je³³ 2013. godine zahtjev u skladu s kojim su kontrolne ustanove obvezne bez odgode obavješćivati nadležna tijela o slučajevima nesukladnosti koji utječu na ekološki status proizvoda. Države članice u kojima je Sud proveo reviziju razvile su postupke i, u nekim slučajevima, tehnološka rješenja za poboljšanje komunikacije između kontrolnih ustanova i nadležnih tijela u pogledu nesukladnosti. Međutim, komunikacija nije uvijek dovoljno brza (vidi okvir 1.).
• Europska komisija također je navela da bi države članice, ako utvrde nepravilnosti, trebale o tome bez odgode obavijestiti Komisiju i druge države članice s pomoću internetskog alata Komisije OFIS (Informacijski sustav za ekološku poljoprivredu)³⁴. Komunikacija država članica postala je brža od prethodne revizije Suda, no utvrđeno je da i dalje dolazi do kašnjenja (vidi okvir 1.).
• Nakon što se obavijest zabilježi u OFIS‑u, Komisija očekuje da obaviještena zemlja istraži moguće uzroke nepravilnosti i da u roku od 30 dana dostavi odgovor putem OFIS‑a³⁵. Pravodobnost dostave odgovara poboljšana je od prethodne revizije Suda. U 2017. godini 85 % odgovara bilo je pravodobno dostavljeno (u odnosu na 60 % u 2016. godini).
• Od 2013. godine države članice obvezne su u godišnja izvješća o sigurnosti hrane koja šalju Komisiji uključiti obvezne informacije o sektoru ekoloških proizvoda i provjerama u tom sektoru³⁶. Ekološka proizvodnja posebno se spominje u većini izvješća koje je Sud analizirao. Međutim, trenutačna analiza Suda potvrđuje da i dalje postoje neki nedostatci koje je Sud ranije utvrdio³⁷ (vidi okvir 1.).

Teškoće u nadzoru nad sustavom kontrole za uvozne ekološke proizvode djelomično su svladane

Relativno mali dio ukupne potrošnje ekoloških proizvoda u EU‑u otpada na uvozne proizvode (vidi, na primjer, odlomak 16.). Ekološki proizvodi koji se uvoze iz zemalja izvan EU‑a mogu se certificirati na sljedeća dva načina:

• u skladu s nacionalnim pravilima zemalja za koje je Komisija priznala da imaju ekološka načela, pravila proizvodnje i sustave kontrole ekvivalentne onima utvrđenima u propisima EU‑a³⁸ (dalje u tekstu ekvivalentne treće zemlje);
• u ostalim zemljama certificiranje provode kontrolne ustanove koje je Komisija priznala za ekološku proizvodnju izvan EU‑a u skladu s ekvivalentnim pravilima proizvodnje i sustavima kontrole³⁹ (dalje u tekstu ekvivalentne kontrolne ustanove).

U 2018. godini 114 zemalja izvozilo je ekološke proizvode u EU. Na slici 4. prikaz je 20 vodećih zemalja, a ekvivalentne treće zemlje označene su modrom bojom. Oko 87 % uvoznih ekoloških proizvoda certificiraju ekvivalentne kontrolne ustanove.

Napomena: ekvivalentne treće zemlje označene su modrom bojom.

* Norveška i Švicarska nisu uključene u ovaj grafikon jer sustav Komisije TRACES (Integrirani računalni veterinarski sustav) ne sadržava informacije o izvozu iz tih zemalja.

Izvor: Sud, na temelju izvoda podataka iz sustava TRACES (status certifikata = „izjava prvog primatelja potpisana”).

Trenutačno ima trinaest ekvivalentnih trećih zemalja⁴⁰, koje predstavljaju otprilike 13 % uvoza ekoloških proizvoda. Svaka od tih zemalja potpisala je s Komisijom sporazum ili sklopila dogovor o priznavanju ekvivalentnosti u području ekološke proizvodnje. Od 2014. godine na ekvivalentne treće zemlje primjenjuje se novi sustav priznavanja koji se temelji na međunarodnim sporazumima o trgovini⁴¹. Prvi takav sporazum potpisan je s Čileom 2017. godine⁴² (vidi tablicu 2.).

Tablica 2. – Pregled trećih zemalja koje su s Komisijom potpisale sporazum o priznavanju ekvivalentnosti u području ekološke proizvodnje

U sljedećim odjeljcima Sud predstavlja svoje nalaze o sljedećim temama za svaki uvozni režim:

• revizije Komisije izvan EU‑a;
• razmjena informacija;
• izvršni postupci Komisije.

Sud zatim razmatra ulogu država članica u pogledu uvoznih proizvoda.

Komisija je započela s revizijama izvan EU‑a, no još nije revidirala većinu ekvivalentnih kontrolnih ustanova

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 preporučio da bi Komisija trebala zajamčiti odgovarajući nadzor nad zemljama koje su uvrštene u popis ekvivalentnih trećih zemalja za ekološku proizvodnju (vidi također Prilog). Komisija bi također trebala zajamčiti nadzor nad ekvivalentnim kontrolnim ustanovama⁴³.

Sud je utvrdio da Komisija od 2012. godine, nakon što je poduzela mjere kao odgovor na njegovu preporuku, provodi revizije izvan EU‑a (vidi odlomak 31.) i da se sada velik dio njezinih sredstava za revizije u području ekološke proizvodnje troši na njih (vidi tablicu 3.).

Tablica 3. – Revizije koje je GU SANTE proveo u trećim zemljama u razdoblju od 2012. do 2018. godine

* Ovim se nazivom ne dovode u pitanje stajališta o statusu te je on u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN‑a 1244/1999 i mišljenjem Međunarodnog suda o proglašenju neovisnosti Kosova.

** Revizija je provedena pregledom dokumentacije u sjedištima kontrolnih ustanova u EU‑u

Ekvivalentne kontrolne ustanove

Ekvivalentne kontrolne ustanove često imaju sjedište u EU‑u, ali se njihove aktivnosti protežu diljem svijeta. Nadziranje ekvivalentnih kontrolnih ustanova predstavlja izazov za Komisiju jer se ona pritom ne može oslanjati na rad nadležnog tijela, kao što je to slučaj u državama članicama EU‑a i ekvivalentnim trećim zemljama (vidi odlomak 14.).

Krajem lipnja 2018. godine bilo je 57 odobrenih ekvivalentnih kontrolnih ustanova. Kontrolne ustanove mogu biti priznate za jednu ili više trećih zemalja, pri čemu jedno tijelo ponekad pokriva više od 50 zemalja. Zbog toga postoji velik broj kombinacija kontrolnih ustanova / zemalja koje Komisija mora odobriti i nadzirati⁴⁴.

Komisija je započela s revizijom priznatih ekvivalentnih kontrolnih ustanova 2013. godine te je do kraja 2018. provela 25 takvih revizija⁴⁵, obično u sjedištu kontrolne ustanove te u jednoj trećoj zemlji za koju je priznata kontrolna ustanova. Sud je procijenio da kombinacije kontrolnih ustanova / zemalja koje je Komisija revidirala od 2013. godine pokrivaju približno jednu trećinu ekoloških proizvoda koji se uvoze u okviru tog režima. To znači da može proći nekoliko godina prije nego što Komisija posjeti određenu zemlju ili kontrolnu ustanovu (vidi okvir 2.).

Na temelju sigurnosnih savjeta relevantnih službi Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), planirani posjeti određenim zemljama ponekad se otkazuju ili odgađaju (primjerice u slučaju Egipta i Meksika). To je razumljivo, ali ograničava razinu jamstva koju Komisija može dobiti na temelju provedenog nadzora u tim zemljama.

Nalazi revizija Komisije ukazuju na potrebu za temeljitim i redovitim nadzorom nad ekvivalentnim kontrolnim ustanovama. Komisija provodi praćenje na temelju nalaza, no ponekad joj je potrebno mnogo vremena da riješi problem nedostataka u različitim kontrolnim ustanovama koje djeluju u istoj zemlji. Vidi primjer u okviru 3.

Nakon što nova uredba o ekološkoj proizvodnji stupi na snagu (vidi odlomak 21.), režim koji se temelji na ekvivalentnosti postupno će, u razdoblju od 2021. do 2023. godine, biti zamijenjen režimom u okviru kojega ekološki standardi i sustavi kontrole kontrolnih ustanova moraju biti u skladu s pravilima EU‑a. Primjenom tog pristupa koji se temelji na sukladnosti trebalo bi se smanjiti vrijeme potrebno za pripremu revizijskih posjeta i ispitivanje novih prijava i godišnjih izvješća jer Komisija više neće morati procjenjivati ekvivalentnost kontrolne ustanove u pogledu standarda i sustava kontrole za ekološku proizvodnju.

Ekvivalentne treće zemlje

Nadzor Komisije nad ekvivalentnim trećim zemljama poboljšan je u kontekstu prethodne revizije Suda. Od 2012. godine Komisija je provela deset revizija za osam ekvivalentnih trećih zemalja (vidi tablicu 3.) te je 2014. godine sudjelovala u istorazinskom pregledu sustava kontrole SAD‑a. Ekvivalentne treće zemlje za koje nije provedena revizija u tom razdoblju jesu Novi Zeland, Japan i Južna Koreja, na koje otpada manje od 1 % uvoza ekoloških proizvoda u EU, i Čile koji je potpisao sporazum s EU‑om 2017. godine.

U provedenim revizijama utvrđeni su znatni nedostatci. Pri praćenju mjera poduzetih na temelju njezinih revizija Komisija je u mnogim slučajevima utvrdila da su predmetne zemlje poduzele korektivne mjere za otklanjanje tih nedostataka (vidi okvir 4.).

Komisija nije provela analizu rizika za sustav kontrole ekoloških proizvoda u zemljama EFTA‑e, Norveškoj⁴⁹ i Islandu. Štoviše, trebalo je više od osam godina da se propisi EU‑a o ekološkoj proizvodnji⁵⁰ uključe u Sporazum o EGP‑u⁵¹; uključeni su u ožujku 2017. godine. U listopadu 2018. Komisija se prvi put uključila u reviziju sustava kontrole za ekološke proizvode u Norveškoj zajedno s Nadzornim tijelom EFTA‑e⁵².

Razmjena informacija poboljšana je, no Komisija bi se njome mogla bolje i brže koristiti

Razmjena informacija o nepravilnostima

Komisija je 2013. godine proširila alat OFIS⁵³ kako bi omogućila da Komisija, države članice, ekvivalentne treće zemlje i ekvivalentne kontrolne ustanove razmjenjuju informacije o nepravilnostima u pogledu uvoznih proizvoda. Komisija je usvojila postupke za praćenje tih nepravilnosti.

U pogledu prijavljenih nepravilnosti koje se odnose na proizvode koji se uvoze u skladu s režimom ekvivalentnih kontrolnih ustanova, nadležna tijela u državama članicama glavni su akteri u praćenju mjera poduzetih u pogledu nepravilnosti. Ta tijela preko OFIS‑a stupaju u kontakt s relevantnom kontrolnom ustanovom kako bi zatražile dodatne informacije, sve dok ne budu u potpunosti zadovoljne dostavljenim odgovorom. Ako nepravilnosti ostanu neriješene, Komisija se izravno obraća kontrolnoj ustanovi.

U pogledu proizvoda koji se uvoze u skladu s režimom ekvivalentnih trećih zemalja, Komisija prati obavijesti u okviru OFIS‑a. Međutim, za dio tih obavijesti Sud nije prikupio dostatne dokaze o tome da je provedba potrebnih mjera djelotvorna.

Godišnja izvješća

Osim obavijesti koje se razmjenjuju putem alata OFIS, Komisija bi od svake priznate ekvivalentne kontrolne ustanove⁵⁴ i svake priznate ekvivalentne treće zemlje⁵⁵ trebala primati godišnja izvješća u kojima one opisuju kako su provele sustav kontrole. Godišnja izvješća kontrolnih ustanova trebala bi obuhvaćati najnovija izvješća o procjeni akreditacijskog tijela.

Komisija bi, u skladu sa svojim internim pravilima, trebala pregledati godišnja izvješća u roku od tri mjeseca od njihova primitka. Sud je provjerio deset godišnjih izvješća kontrolnih ustanova. U jednom slučaju nije provedena nijedna procjena. Komisija je u samo tri slučaja pregledala izvješća u propisanom roku od tri mjeseca, dok je pregled triju drugih izvješća trajao devet ili više mjeseci. Sud je u analizi godišnjih izvješća ekvivalentnih trećih zemalja uočio slična kašnjenja⁵⁶.

Suradnja s drugim tijelima i tijelima vlasti

Komisija se u svojem djelovanju u svrhu nadzora nad ekvivalentnim kontrolnim ustanovama oslanja i na izvješća o procjeni akreditacijskih tijela. Komisija je 2017. i 2018. organizirala godišnji sastanak s akreditacijskim tijelima. Međutim, ne postoje sporazumi o suradnji na temelju kojih bi postojali utvrđeni uvjeti za redovitu razmjenu informacija ili koji bi Komisiji omogućili da ima pristup dokazima na kojima se temelje godišnja izvješća o procjeni ili da se uključi u rad akreditacijskih tijela tijekom njihovih procjena u slučajevima kada smatra da bi koordinirani pristup bio učinkovitiji za nadzor nad ekvivalentnim kontrolnim ustanovama.

Izvoznici koji izvoze proizvode u EU često prodaju svoje proizvode i na drugim tržištima. Stoga se oni također moraju pridržavati pravila o ekološkoj proizvodnji koje su utvrdile druge zemlje uvoznice te podliježu nadzoru njihovih nadležnih tijela. Budući da Komisija ima ograničene resurse za analizu zaprimljenih informacija (vidi odlomke 67. i 69.) ili provedbu vlastitih revizija (vidi odlomke 57. i 58.), mogla bi razviti suradnju s tijelima vlasti drugih glavnih zemalja uvoznica kako bi pospješila svoj nadzor nad uvozom. Komisija je poduzela neke početne korake u tom smjeru tako što od 2016. godine organizira „plurilateralne” rasprave (okrugle stolove) s nizom trećih zemalja (Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadom, Čileom, Švicarskom, Japanom i Južnom Korejom). Međutim, još nisu uspostavljeni sustavniji kanali suradnje. Komisija će nadalje, primjerice, nastojati promicati razmjenu informacija o povredama obveze, izvješća o terenskim posjetima i raspravu o zajedničkom razumijevanju problema u određenim zemljama.

Provedba izvršnih mjera Komisije bila je teška i dugotrajna, no u planu je izmjena pravila kako bi postala brža i djelotvornija

Ekvivalentne kontrolne ustanove

Ako kontrolna ustanova ne dostavi pravodobno Komisiji tražene informacije, ako ne poduzme korektivne mjere ili ako ne pristane na ispitivanje na licu mjesta, Komisija je može privremeno ili trajno ukloniti s popisa priznatih kontrolnih ustanova nadzora⁵⁷ ili može izmijeniti svoje specifikacije. U praksi je Komisija povukla priznanje za sedam kontrolnih ustanova. Međutim, od dana donošenja odluke o povlačenju priznanja za kontrolnu ustanovu u prosjeku je trebalo četiri mjeseca da ona stupi na snagu. U međuvremenu su te kontrolne ustanove i dalje certificirale ekološke proizvode i izdavale potvrde o inspekciji za njihov izvoz. U skladu s novom Uredbom⁵⁸ Komisija će na osnovi propisno opravdanih razloga ili zbog hitnosti moći donositi odmah primjenjive provedbene akte kako bi mogla brže povući priznanje za određenu kontrolnu ustanovu.

Ekvivalentne treće zemlje

Ako nadležno tijelo određene treće zemlje odbije primijeniti preporuke ili ih ne primijeni u utvrđenom roku, Komisija može ukloniti tu treću zemlju s popisa priznatih trećih zemalja ili izmijeniti opseg priznavanja⁵⁹. Komisija je samo jedanput iskoristila tu mogućnost (vidi okvir 4.).

Sporazum o trgovini s Čileom iz 2017. godine (vidi odlomak 52.) sadržava mehanizme za komunikaciju, provjeru i rješavanje sporova⁶⁰ koji pomažu u jamčenju provedbe pravila.

Nedostatci u provjerama uvoza ekoloških proizvoda koje provode države članice

Države članice EU‑a također imaju važnu ulogu u sustavu kontrole uvoznih proizvoda. One provode provjere uvoznih proizvoda i uvoznika.

Provjere uvoznih ekoloških proizvoda koje provode države članice

Države članice moraju provjeriti pošiljke proizvoda koji se uvoze u EU prije nego što se tim proizvodima omogući slobodno kretanje u EU‑u⁶¹. One moraju provjeriti dokumentaciju te po potrebi mogu provesti dodatne fizičke provjere (na primjer, provjere ambalaže i provjere označivanja ili uzorkovanje radi analize i laboratorijskog ispitivanja) u skladu sa svojom procjenom rizika. Na temelju rezultata provjera, nadležno tijelo države članice zatim može potvrditi povezanu potvrdu o inspekciji (COI) (za više informacija vidi odlomak 84.).

Komisija može u suradnji s državama članicama razviti zajednički pristup u pogledu provjera uvoznih proizvoda koje treba provesti. Na primjer, Komisija je u prosincu 2015. godine objavila smjernice o dodatnim službenim kontrolama, i to kao odgovor na niz prethodno utvrđenih nepravilnosti u pogledu pošiljki iz Ukrajine i određenih susjednih zemalja. Države članice EU‑a bile su suglasne s tim smjernicama, koje se svake godine prilagođavaju. One se trenutačno primjenjuju na Ukrajinu, Kazahstan i Rusku Federaciju.

Sud je utvrdio da u trima državama članicama postoje nedostatci u provjerama uvoznih ekoloških proizvoda (vidi okvir 5.).

Osim toga, države članice trebale bi provoditi redovite provjere svih uvoznih proizvoda (i ekoloških i neekoloških) na različitim točkama u okviru prehrambenog lanca primjenjujući pristup koji se temelji na riziku⁶². Države članice izvješćuju Komisiju o tim provjerama na godišnjoj osnovi. Sud je analizirao uzorak godišnjih izvješća za 12 država članica. Ni u jednom izvješću nisu bile pružene konkretne informacije o službenim kontrolama uvoznih ekoloških proizvoda. U nedostatku tih informacija Komisija ne može znati koje su provjere obavljene za uvozne ekološke proizvode i koji su njihovi rezultati.

Provjere uvoznika koje provode države članice

U okviru svojeg nadzora nad kontrolnim ustanovama države članice mogu provjeriti jesu li postupci i provjere koje provode uvoznici primjereni. Sud je u tematskom izvješću iz 2012. godine uočio da su postupci kojima kontrolne ustanove provjeravaju uvoznike često nepotpuni. U ovoj reviziji Sud je proveo praćenje tih nalaza te je utvrdio da je to i dalje slučaj u nekim državama članicama (vidi također okvir 6.).

Utvrđivanje sljedivosti poboljšano je, iako i dalje postoje neki nedostatci

U skladu s Općim propisima o hrani, poslovni subjekti koji se bave hranom i hranom za životinje trebali bi zajamčiti sljedivost u okviru svih faza proizvodnje, prerade i distribucije. Takva poduzeća moraju biti u mogućnosti identificirati poslovne subjekte kojima su isporučivali svoje proizvode i slijediti proizvode koje stavljaju u lanac opskrbe hranom unatrag do izravnog dobavljača⁶³. To vrijedi za sve vrste hrane.

Kad je riječ o ekološkim proizvodima, obveze u pogledu sljedivosti trebaju nadilaziti zahtjeve koji su utvrđeni Općim propisima o hrani. Budući da ne postoji analitička metoda kojom bi se utvrdilo je li neki proizvod uzgojen ekološki ili nije, sljedivošću bi se trebala omogućiti provjera ekološkog statusa tog proizvoda duž cijelog lanca opskrbe. Svrha je provjere sljedivosti (1) identificirati sve relevantne gospodarske subjekte, (2) provjeriti imaju li ekološki certifikat i (3) u slučaju nepridržavanja pravila, omogućiti praćenje traga proizvoda unatrag do njegova izvora i utvrditi pojedinačni problem kako bi se spriječilo da dotični proizvodi dođu do potrošača.

Sud je u tematskom izvješću br. 9/2012 izvijestio o svojoj reviziji sljedivosti jednog uzorka ekoloških proizvoda. Sud je zaključio da su nadležna tijela u državama članicama imala teškoće u tome da zajamče praćenje unatrag ekoloških proizvoda na području pod njihovom nadležnošću i da je još teže bilo pratiti proizvode koji prelaze granice. Sud je preporučio da se pojačaju kontrole kako bi se zajamčilo da gospodarski subjekti ispunjavaju regulatorne zahtjeve u pogledu sljedivosti i da Komisija pojasni uloge i odgovornosti različitih sudionika (vidi također Prilog).

Sljedivost je poboljšana unutar EU‑a, ali se svim proizvođačima nije moglo ući u trag

Komisija je poduzela mjere za provedbu preporuke Suda. U internetski alat za praćenje uvoza hrane i hrane za životinje koji se naziva TRACES (integrirani računalni veterinarski sustav (engl. TRAde Control and Expert System)) dodala je modul za uvoz ekoloških proizvoda⁶⁴. Od listopada 2017. kontrolne ustanove moraju izdavati elektroničke potvrde o inspekciji (COI) koje se prilažu svakoj pošiljci uvezenih ekoloških proizvoda. Modul TRACES‑COI uveden je radi poboljšanja sljedivosti ekoloških proizvoda i mogućnosti pružanja mnogo opsežnijih statističkih podataka o uvozu ekoloških proizvoda.

U okviru svojih revizija u državama članicama, Komisija (GU SANTE) zahtijeva od nadležnih tijela da provedu provjeru sljedivosti za dva ekološka proizvoda (koja je odabrao revizorski tim Komisije). Ako proizvod sadržava sastojke koji dolaze izvan EU‑a, provjera obuhvaća samo kretanja nakon ulaska proizvoda u EU.

Sud je u okviru revizije odabrao 105 proizvoda te je od nadležnih tijela u 18 država članica i Komisije zatražio da:

1. utvrde trag tih proizvoda unatrag do proizvođača (i izvan granica EU‑a ako je relevantno); i
2. pruže, za sve relevantne gospodarske subjekte, ekološki certifikat koji je bio valjan u trenutku rukovanja proizvodom ili proizvodnje/prerade proizvoda.

Rezultati provjere sljedivosti bili su bolji od rezultata provjere koju je Sud proveo za svoje izvješće iz 2012. godine za proizvode iz EU‑a (vidi sliku 5.) te nepromijenjeni za uvozne proizvode. Za mnoge proizvode i dalje nije bilo moguće pratiti trag unatrag do poljoprivrednog proizvođača.

Izvor: Sud.

Provjere sljedivosti ponekad su teške i dugotrajne iz različitih razloga, kao što su:

1. složenost opskrbnog lanca;
2. problemi u procjeni istinitosti ekoloških certifikata zbog korištenja različitih baza podataka diljem EU‑a koje nisu sadržajno usklađene ni praktične ako kontrolna ustanova određenog gospodarskog subjekta nije poznata;
3. nedovoljna koordinacija između određenih nadležnih tijela u državama članicama.

Za ulaženje u trag nekim od proizvoda iz uzorka Suda trebalo je više od tri mjeseca. Spora provjera sljedivosti negativno utječe na sposobnost djelovanja u slučaju nesukladnosti te na mogućnost da se spriječi da dotični proizvodi dođu do potrošača.

Provjerom sljedivosti koju je Sud proveo utvrđeno je da postoje problemi u pogledu označivanja i certifikata

Provjerom sljedivosti utvrđen je niz dodatnih nalaza koji narušavaju pouzdanost sustava kontrole, na primjer:

• pogrešno podrijetlo proizvoda na ekološkoj oznaci (vidi okvir 7.);
• nepotpuno inspekcijsko izvješće kontrolne ustanove, koje pruža nedostatna jamstva za velik broj proizvodnih i prerađivačkih jedinica u različitim trećim zemljama (vidi okvir 8.).

Zaključci i preporuke

Sustav kontrole za ekološke proizvode utvrđen je uredbama EU‑a. Tim se sustavom potrošačima nastoji pružiti povjerenje u to da se na ekološke proizvode koje kupuju duž čitavog opskrbnog lanca primjenjuju određena pravila EU‑a ili ekvivalentna pravila. To bi se trebalo odnositi na sve proizvode, neovisno o tome proizvode li se u EU‑u ili se uvoze. Sud je utvrdio da se sustav kontrole poboljšao od prethodne revizije i da su njegove preporuke općenito provedene (vidi Prilog), ali i da i dalje postoje neki izazovi.

U pogledu ekoloških proizvoda koji se proizvode u EU‑u, koji čine najveći dio ukupne potrošnje tih proizvoda u EU‑u, Komisija i države članice uklonile su mnoge nedostatke utvrđene u prethodnom izvješću Suda.

Nakon izvješća Suda iz 2012. godine Komisija je nastavila s posjetima državama članicama te je otada posjetila većinu njih. Sud je utvrdio da su provedba tih posjeta i praćenje mjera poduzetih u pogledu povezanih aktivnosti bili primjereni. U sklopu revizija koje je obavila Komisija utvrđen je niz nedostataka te su na temelju tih revizija države članice poduzele korektivne mjere. Osim revizija, Komisija je poduzela inicijative u pogledu koordinacije i osposobljavanja te se često sastaje s predstavnicima država članica radi razmatranja postupaka praćenja mjera poduzetih u pogledu nepravilnosti i navoda o prijevarama (odlomci od 31. do 35.).

Nadležna tijela država članica u kojima je Sud proveo reviziju poduzela su mjere za poboljšanje svojih sustava kontrole. Šest država članica u kojima je Sud proveo reviziju u svrhu praćenja ispravilo je većinu nedostataka koji su posljednji put uočeni, i to izmjenama pravnog okvira, poboljšanom koordinacijom s akreditacijskim tijelima i boljim smjernicama za nadzor nad kontrolnim ustanovama (odlomak 38.). Osam država članica obuhvaćenih ispitivanjem Suda sada ima katalog nesukladnosti i odgovarajućih izvršnih mjera (uključujući sankcije) koje kontrolne ustanove trebaju primjenjivati (odlomak 44.). Međutim, Sud je utvrdio niz nedostataka povezanih s prethodnim nalazima (odlomci 40. i 41.). Sud je također utvrdio da primjena izvršnih mjera još nije usklađena na razini cijelog EU‑a te da je izvješćivanje u državama članicama ponekad bilo sporo i nepotpuno (odlomci 43., 45. i 49.).

1. preporuka – Potrebno je otkloniti preostale nedostatke u sustavima država članica za kontrolu i izvješćivanje

Komisija bi trebala:

1. pratiti provedbu mjera za otklanjanje preostalih nedostataka koje je Sud utvrdio u sustavima država članica za kontrolu;
2. raditi na dodatnom usklađivanju definicije nepravilnosti i povreda obveze, kao i odgovarajućih izvršnih mjera za takve slučajeve, i to u okviru rasprave s državama članicama i donošenjem provedbenih akata;
3. pružiti nadležnim tijelima smjernice za poboljšanje izvješćivanja, primjerice rješavanjem pitanja nepotpunosti informacija u njihovim godišnjim izvješćima.

Ciljni rok provedbe: 2020.

Manji dio ekološki uzgojene hrane koja se konzumira u EU‑u dolazi iz uvoza. Ekvivalentne kontrolne ustanove certificiraju više od 80 % ekoloških proizvoda koji se uvoze u EU. Ostatak se uvozi iz ekvivalentnih trećih zemalja. Od 2012. godine, Komisija je provela reviziju za većinu ekvivalentnih trećih zemalja (odlomak 62.). Komisija je također počela posjećivati ekvivalentne kontrolne ustanove te je ispitala njihove aktivnosti na terenu u trećim zemljama. Dosad je obavljena revizija sustava koji se primjenjuju na otprilike trećinu uvoznih proizvoda koje certificiraju ekvivalentne kontrolne ustanove (odlomci 57. i 58.). Nadziranje ekvivalentnih kontrolnih ustanova izazov je za Komisiju jer je ona nadležno tijelo i ne može se oslanjati na rad nekog drugog nadležnog tijela, kao što je to slučaj u državama članicama EU‑a i ekvivalentnim trećim zemljama. Kada Komisija utvrdi nedostatke, ponekad je potrebno mnogo vremena da se oni riješe u različitim kontrolnim ustanovama koje djeluju u istoj zemlji (odlomak 60.).

Osim što prati provedbu mjera poduzetih u pogledu revizija koje je obavila, Komisija sustavno analizira godišnja izvješća ekvivalentnih kontrolnih ustanova i ekvivalentnih trećih zemalja. Međutim, Komisija često kasni u provedbi te procjene (odlomak 69.). Sud je utvrdio da se Komisija oslanja na izvješća akreditacijskih tijela, no ne postoje formalni sporazumi o suradnji u kojima bi bili utvrđeni uvjeti za redovitu razmjenu informacija ili koji bi Komisiji omogućili da koordinira nadzor zajedno s akreditacijskim tijelima (odlomak 70.). Sud je utvrdio da je Komisija u pogledu nadzora nad uvozom ekoloških proizvoda tek počela istraživati moguću sinergiju s nadležnim tijelima drugih bitnih uvoznih tržišta (Sjedinjene Američke Države, Kanada, Čile, Švicarska, Japan i Južna Koreja) (odlomak 71.).

U pogledu sustava kontrole uvoza, provedba izvršnih mjera Komisije može biti teška i dugotrajna, no uvedena su nova pravila kako bi postala brža i djelotvornija. Komisija će moći donositi odmah primjenjive provedbene akte kako bi mogla brže povući priznanje za određenu kontrolnu ustanovu (odlomak 72.). U pogledu ekvivalentnih trećih zemalja, budući sporazumi o trgovini, prema uzoru na sporazum o trgovini s Čileom, mogli bi uključivati mehanizme za komunikaciju i provjeru te za rješavanje sporova (odlomak 74.).

Države članice također imaju odgovornost provoditi provjere uvoznih ekoloških proizvoda te u okviru svojeg nadzora nad kontrolnim ustanovama provjeravaju provode li uvoznici odgovarajuće postupke i provjere. Sud je utvrdio da postoje nedostatci u provjerama dolaznih pošiljaka i da su u nekim državama članicama provjere uvoznika koje provode kontrolne ustanove i dalje nepotpune (odlomci od 75. do 80.).

2. preporuka – Potrebno je poboljšati nadzor nad uvozom u okviru bolje suradnje

Komisija bi trebala:

1. poboljšati svoj nadzor nad ekvivalentnim kontrolnim ustanovama, uključujući jačanjem suradnje s akreditacijskim tijelima i nadležnim tijelima iz drugih značajnih uvoznih tržišta;
2. bez odgode procjenjivati godišnja izvješća ekvivalentnih kontrolnih ustanova i ekvivalentnih trećih zemalja;
3. pružiti državama članicama smjernice o načinu provedbe posebnih provjera nadzora koji kontrolne ustanove provode nad uvoznicima i uvoznim ekološkim proizvodima.

Ciljni rok provedbe: 2020.

Sud je ponovno proveo provjeru sljedivosti kako bi utvrdio može li se ekološkim proizvodima pratiti trag unatrag do poljoprivrednog proizvođača i može li se u svakoj fazi opskrbnog lanca certifikatom dokazati ekološki status proizvoda. Rezultati pokazuju poboljšanje u odnosu na prethodnu reviziju, posebno u EU‑u. Međutim, nije bilo moguće za sve proizvode pratiti trag unatrag do poljoprivrednog proizvođača (odlomci 86. i 87.). Sud je zamijetio da većina kontrolnih ustanova u EU‑u sada ima internetsku bazu podataka o ekološkim certifikatima za sve svoje gospodarske subjekte. Međutim, te baze podataka nisu sadržajno usklađene niti su praktične ako kontrolna ustanova gospodarskog subjekta nije poznata (odlomak 88.). Dostupnost internetskih baza podataka za gospodarske subjekte izvan EU‑a mogla bi biti korisna za sljedivost uvoznih proizvoda.

3. preporuka – Potrebno je provoditi potpunije provjere sljedivosti

Komisija bi trebala:

1. provoditi provjere sljedivosti koje prelaze granice EU‑a u okviru nadzora nad uvoznim proizvodima, a rezultate upotrijebiti za bolje usmjeravanje revizija ili ad hoc provjera kontrolnih ustanova i onih u trećim zemljama;
2. analizirati, zajedno s nadležnim tijelima, rezultate provjera sljedivosti radi utvrđivanja nedostatka i mogućih korektivnih mjera;
3. poboljšati prekogranični pristup podatcima o ekološkim certifikatima te zahtijevati od kontrolnih ustanova u trećim zemljama da popis certifikata objave na internetu.

Ciljni rokovi provedbe: točke (a) i (b) 2020., točka (c) 2024.

Ovo je izvješće usvojilo I. revizijsko vijeće, kojim predsjeda član Revizorskog suda Nikolaos Milionis, na sastanku održanom u Luxembourgu 13. veljače 2019.

Za Revizorski sud

Klaus‑Heiner Lehne
predsjednik

Pojmovnik

Akreditacijsko tijelo: javno ili privatno tijelo koje službeno priznaje da je određena kontrolna ustanova nadležna za ispitivanje i certificiranje trećih strana u skladu s ekološkim standardima.

Ekvivalentna kontrolna ustanova: kontrolna ustanova koja djeluje u trećoj zemlji, a koju je Komisija priznala kao ustanovu koja primjenjuje ekološka pravila i kontrolne mjere ekvivalentne onima koji se primjenjuju u EU‑u.

Ekvivalentna treća zemlja: treća zemlja koju je Komisija priznala kao zemlju koja primjenjuje ekološka pravila i kontrolne mjere ekvivalentne onima koji se primjenjuju u EU‑u.

Ekvivalentno: sposobno pridržavati se istih ciljeva i načela primjenom pravila kojima se jamči ista razina jamstva sukladnosti.

Gospodarski subjekt: pojedinac ili poslovno poduzeće koji proizvode, skladište, prerađuju, prevoze, izvoze ili uvoze ekološke proizvode.

Kontrolna ustanova: neovisna privatna treća strana ili javna upravna organizacija države članice (koja se u zakonodavstvu također naziva „kontrolno tijelo”) koja provodi inspekcijske preglede i certificiranje u području ekološke proizvodnje.

Nadležno tijelo: središnje tijelo države članice (ili treće zemlje) koje je nadležno za organizaciju službenih kontrola u području ekološke proizvodnje ili bilo koje drugo tijelo kojemu je dodijeljena ta nadležnost.

OFIS: informacijski sustav za ekološku poljoprivredu – IT sustav Komisije za obradu informacija o ekološkoj proizvodnji. Taj sustav omogućuje (a) elektroničku razmjenu podataka između država članica EU‑a, Norveške, Islanda i Komisije i (b) priopćavanje javnih podataka europskim građanima i gospodarskim subjektima.

TRACES: integrirani računalni veterinarski sustav (engl. TRAde Control and Expert System) – internetski upravljački alat Komisije za sve sanitarne zahtjeve u vezi s trgovinom životinjama, sjemenom, zamecima i hranom unutar EU‑a te njihovim uvozom. Taj sustav uspostavljen je Odlukom Komisije 2004/292/EZ na temelju Direktive Vijeća 90/425/EEZ.

Bilješke

¹ Uvodna izjava 1. Uredbe (EU) 2018/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda te stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 (SL L 150, 14.6.2018., str. 1.), kojom je blago izmijenjena uvodna izjava 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 od 28. lipnja 2007. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda i stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 2092/91 (SL L 189, 20.7.2007., str. 1.).

² Uredba Vijeća (EEZ) br. 2092/91 od 24. lipnja 1991. o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i označavanju tako proizvedenih poljoprivrednih proizvoda i hrane (SL L 198, 22.7.1991., str. 1.).

³ Uvodna izjava 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 od 28. lipnja 2007. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda i stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 2092/91 (SL L 189, 20.7.2007., str. 1.).

⁴ GU AGRI: Popis kontrolnih ustanova i kontrolnih tijela u sektoru ekoloških proizvoda od 14. kolovoza 2018.
vidi: http://ec.europa.eu/agriculture/ofis_public/r8/ctrl_r8.cfm?targetUrl=home&lang=en.

⁵ Norveška i Island jedine su dvije zemlje članice EFTA‑e koje primjenjuju zakonodavstvo EU‑a o ekološkoj proizvodnji. Njihov odnos s EU om uređen je Sporazumom o Europskom gospodarskom prostoru (EGP), a područje primjene tog sporazuma obuhvaća ekološku proizvodnju. Stoga je ekološkim proizvodima iz Norveške i Islanda omogućeno slobodno kretanje u EU‑u.

⁶ https://statistics.fibl.org/europe/key-indicators-europe.html.

⁷ http://www.agencebio.org/le-marche-de-la-bio-en-france.

⁸ Uvodna izjava 17. Uredbe (EU) 2018/848.

⁹ Uredba Vijeća (EZ) br. 834/2007.

¹⁰ SL L 189, 20.7.2007., str. 1.

¹¹ Uredba Komisije (EZ) br. 889/2008 od 5. rujna 2008. o detaljnim pravilima za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda s obzirom na ekološku proizvodnju, označivanje i kontrolu (SL L 250, 18.9.2008., str. 1.). i
Uredba Komisije (EZ) br. 1235/2008 od 8. prosinca 2008. o detaljnim pravilima za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 s obzirom na režime za uvoz ekoloških proizvoda iz trećih zemalja (SL L 334, 12.12.2008., str. 25.).

¹² Uredba (EU) 2018/848.

¹³ Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.).

¹⁴ Uredba (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštivanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja (SL L 165, 30.4.2004., str. 1.).

¹⁵ Uredba (EZ) 2017/625 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2017. o službenim kontrolama i drugim službenim aktivnostima kojima se osigurava primjena propisa o hrani i hrani za životinje, pravila o zdravlju i dobrobiti životinja, zdravlju bilja i sredstvima za zaštitu bilja, o izmjeni uredaba (EZ) br. 999/2001, (EZ) br. 396/2005, (EZ) br. 1069/2009, (EZ) br. 1107/2009, (EU) br. 1151/2012, (EU) br. 652/2014, (EU) 2016/429 i (EU) 2016/2031 Europskog parlamenta i Vijeća, uredaba Vijeća (EZ) br. 1/2005 i (EZ) br. 1099/2009 i direktiva Vijeća 98/58/EZ, 1999/74/EZ, 2007/43/EZ, 2008/119/EZ i 2008/120/EZ te o stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 854/2004 i (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Vijeća 89/608/EEZ, 89/662/EEZ, 90/425/EEZ, 91/496/EEZ, 96/23/EZ, 96/93/EZ i 97/78/EZ te Odluke Vijeća 92/438/EEZ (Uredba o službenim kontrolama) (SL L 95, 7.4.2017., str. 1.).

¹⁶ Podatci o praćenju ostataka pesticida u hrani: rezultati u okviru kojih se uspoređuje ekološki i konvencionalno proizvedena hrana – EFSA (http://www.efsa.europa.eu/publications).

¹⁷ Tematsko izvješće br. 2/2019 „Kemijske opasnosti u našoj hrani: politika EU‑a o sigurnosti hrane štiti nas, no pred njome su izazovi”.

¹⁸ Europsko udruženje slobodne trgovine – međuvladina organizacija Islanda, Lihtenštajna, Norveške i Švicarske.

¹⁹ Osim toga, Komisija je provela pet revizija usmjerenih na kontrolu ostataka pesticida u ekološkoj proizvodnji (2015. u Njemačkoj, Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini te 2016. u Finskoj i Španjolskoj).

²⁰ Pregledno izvješće. Ekološka proizvodnja – države članice. GU (SANTE) 2015-8950-MR.

²¹ http://ec.europa.eu/food/audits-analysis/audit_reports/index.cfm.

²² 21 dopis odnosio se na istu temu (kasne obavijesti u OFIS‑u) te se skupno razmatrao.

²³ Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 392/2013 u Uredbu br. 889/2009 dodano je poglavlje 9. o nadzoru nadležnih tijela.

²⁴ Članak 92. točke (c) i (e).

²⁵ Članak 92. točka (b) Uredbe (EZ) br. 889/2008.

²⁶ Odlomci 35. – 37. tematskog izvješća br. 9/2012.

²⁷ Uredbom (EU) br. 392/2013 u Uredbu (EZ) br. 889/2008 dodan je članak 92. točka (d).

²⁸ U skladu s Uredbom, katalog bi trebao sadržavati barem one vrste nesukladnosti koje utječu na ekološki status proizvoda te odgovarajuće sankcije. U nekim državama članicama (Bugarskoj, Irskoj, Francuskoj, Italiji i Ujedinjenoj Kraljevini) katalog uključuje čak i manje nesukladnosti koje ne utječu na ekološki status proizvoda.

²⁹ Kao što su određena sredstva za zaštitu bilja, genetski modificirani organizmi, gnojiva, aditivi za hranu, pomoćna sredstva u preradi ili proizvodi za čišćenje i dezinfekciju.

³⁰ U članku 65. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 889/2008 utvrđeno je da bi minimalan broj trebao odgovarati najmanje 5 % broja gospodarskih subjekata pod njegovom kontrolom.

³¹ Članak 29. Uredbe (EU) 2018/848.

³² Članak 92. stavak 6. Uredbe (EZ) br. 889/2008, kako je izmijenjena Uredbom br. 392/2013.

³³ Članak 92. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 889/2008, kako je izmijenjena Uredbom br. 392/2013.

³⁴ Nepravilnosti koje se odnose na proizvode koji potječu iz drugih država članica (članak 92. stavak 1. točka (a) Uredbe (EZ) br. 889/2008, kako je izmijenjena Uredbom br. 392/2013) te također na proizvode koji potječu iz iste države članice ako nepravilnost utječe na drugu državu članicu (članak 92. točka (a) Uredbe (EZ) br. 889/2008, kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2018/1584).

³⁵ Članak 92. stavak 4. točka (a) Uredbe (EZ) br. 889/2008, kako je izmijenjena Uredbom br. 392/2013.

³⁶ Članak 92. točka (f) Uredbe (EZ) br. 889/2008 i prilozi XIII.b i XIII.c toj Uredbi, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 392/2013.

³⁷ Odlomak 43. tematskog izvješća br. 9/2012.

³⁸ Članci od 7. do 9. Uredbe (EZ) br. 1235/2008.

³⁹ Članci od 10. do 12. Uredbe (EZ) br. 1235/2008.

⁴⁰ Posljednja izmjena Priloga III. Uredbi (EZ) br. 1235/2008: Provedbena uredba Komisije (EU) 2018/949 kojom je Čile uvršten u Prilog III.

⁴¹ Članak 47. Uredbe (EU) 2018/848.

⁴² Sporazum između Europske unije i Republike Čilea o trgovini ekološkim proizvodima (SL L 331, 14.12.2017., str. 4.).

⁴³ Članak 33. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 834/2007.

⁴⁴ U nekim slučajevima ista kontrolna ustanova primjenjuje različite standarde u različitim zemljama.

⁴⁵ Tim revizijama obuhvaćeno je 17 od 57 kontrolnih ustanova koje su bile odobrene krajem lipnja 2018. godine.

⁴⁶ GU(SANTE) 2018-6392 (http://ec.europa.eu/food/audits-analysis/audit_reports/details.cfm?rep_id=3998).

⁴⁷ Indija (2012.): http://ec.europa.eu/food/audits-analysis/audit_reports/details.cfm?rep_id=3059; Indija (2015.: http://ec.europa.eu/food/audits-analysis/audit_reports/details.cfm?rep_id=3641.

⁴⁸ Švicarska (2013.): http://ec.europa.eu/food/audits-analysis/audit_reports/details.cfm?rep_id=3215.

⁴⁹ Prema podatcima Eurostata, Norveška je treći najveći izvoznik hrane u EU. Ne postoje posebni podatci o udjelu ekološke hrane.

⁵⁰ Uredba Vijeća (EZ) br. 834/2007 i povezane provedbene uredbe.

⁵¹ Od siječnja 1994. godine, na osnovi Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru države članice EU‑a i tri zemlje koje su članice EGP‑a i EFTA‑e, Island, Lihtenštajn i Norveška, čine jedinstveno tržište, koje se naziva „unutarnje tržište”.

⁵² http://www.eftasurv.int/press--publications/press-releases/internal-market/norway-needs-to-adjust-control-system-of-organic-production.

⁵³ Uredbom (EZ) br. 125/2013 uvedene su izmjene i dopune članka 15. Uredbe (EZ) br. 1235/2008.

⁵⁴ Članak 12. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 1235/2008.

⁵⁵ Članak 33. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 834/2007.

⁵⁶ U tri slučaja (od šest analiziranih) pregled je proveden više od devet mjeseci nakon primitka dokumenata.

⁵⁷ Članak 12. stavak 1. točka (c) i članak 12. stavak 2. Uredbe 1235/2008.

⁵⁸ Članak 46. stavak 9. nove Uredbe (EU) 2018/848 o ekološkoj proizvodnji.

⁵⁹ Na primjer, može iz opsega priznavanja ukloniti određenu kategoriju proizvoda.

⁶⁰ Međusobna razmjena relevantnih informacija (članak 6.), mogućnost istorazinskih pregleda (članak 7.), uvođenje Zajedničkog odbora za ekološke proizvode (članak 8.) i odredbe o rješavanju sporova (članak 9.).

⁶¹ Članak 13. stavci 2. i 4. Uredbe br. 1235/2008 i Prilog V. toj Uredbi – okvir 20.

⁶² Članak 15. stavci 1. i 2. Uredbe (EZ) br. 882/2004.

⁶³ Taj se pristup također naziva „jedan korak naprijed, jedan natrag”.

⁶⁴ Taj sustav uspostavljen je Odlukom Komisije 2004/292/EZ na temelju Direktive Vijeća 90/425/EEZ.

Revizorski tim

U tematskim izvješćima Suda iznose se rezultati revizija koje su provedene za politike i programe EU‑a ili teme povezane s upravljanjem u posebnim proračunskim područjima. U odabiru i osmišljavanju takvih revizijskih zadataka Sud nastoji postići što veći učinak uzimajući u obzir rizike za uspješnost ili usklađenost, vrijednost predmetnih prihoda ili rashoda, predstojeće razvojne promjene te politički i javni interes.

Ovo je izvješće usvojilo I. revizijsko vijeće, kojim predsjeda član Suda Nikolaos Milionis i koje je specijalizirano za održivu uporabu prirodnih resursa. Reviziju je predvodio član Suda Nikolaos Milionis, a potporu su mu pružali bivša voditeljica njegova ureda Ioulia Papatheodorou, trenutačni voditelj njegova ureda Kristian Sniter, ataše u njegovu uredu Matteo Tartaggia i ostali djelatnici njegova ureda, kao i glavni rukovoditelj Michael Bain, voditeljica radnog zadatka Els Brems te revizorice Blanka Happach, Greta Kapustaite i Radostina Simeonova. Jezičnu podršku pružili su Miroslava Čakalova‑Sidi, Marek Riha i Fiona Urquhart.

Slijeva nadesno: Michael Bain, Blanka Happach, Nikolaos Milionis, Matteo Tartaggia, Greta Kapustaite, Kristian Sniter.

Kontakt

EUROPSKI REVIZORSKI SUD
12, rue Alcide De Gasperi
1615 Luxembourg
LUKSEMBURG

Tel.: +352 4398-1
Upiti: eca.europa.eu/hr/Pages/ContactForm.aspx
Internetske stranice: eca.europa.eu
Twitter: @EUAuditors

Više informacija o Europskoj uniji dostupno je na internetu (http://europa.eu).

Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije, 2019.

© Europska unija, 2019.

Za svaku uporabu ili umnažanje fotografija ili druge građe koja nije obuhvaćena autorskim pravima Europske unije dopuštenje se mora zatražiti izravno od nositelja autorskih prava.

KONTAKT S EU-om

Osobno
U cijeloj Europskoj uniji postoje stotine informacijskih centara Europe Direct. Adresu najbližeg centra možete pronaći na: https://europa.eu/european-union/contact_hr

Telefonom ili e-poštom
Europe Direct je služba koja odgovara na vaša pitanja o Europskoj uniji. Možete im se obratiti:

• na besplatni telefonski broj: 00 800 6 7 8 9 10 11 (neki operateri naplaćuju te pozive),
• na broj: +32 22999696 ili
• e-poštom preko: https://europa.eu/european-union/contact_hr

TRAŽENJE INFORMACIJA O EU-u

Na internetu
Informacije o Europskoj uniji na svim službenim jezicima EU-a dostupne su na internetskim stranicama Europa: https://europa.eu/european-union/contact_hr

Publikacije EU-a
Besplatne publikacije EU-a i publikacije EU-a koje se plaćaju možete preuzeti ili naručiti preko EU Bookshopa: https://op.europa.eu/hr/publications. Za više primjeraka besplatnih publikacija obratite se službi Europe Direct ili najbližemu informacijskom centru (vidjeti https://europa.eu/european-union/contact_hr).

Zakonodavstvo EU-a i povezani dokumenti
Za pristup pravnim informacijama iz EU-a, uključujući cjelokupno zakonodavstvo EU-a od 1951. na svim službenim jezičnim verzijama, posjetite internetske stranice EUR-Lexa: http://eur-lex.europa.eu/homepage.html?locale=hr

Otvoreni podatci iz EU-a
Portal otvorenih podataka EU-a (http://data.europa.eu/euodp) omogućuje pristup podatkovnim zbirkama iz EU-a. Podatci se mogu besplatno preuzimati i ponovno uporabiti u komercijalne i nekomercijalne svrhe.